Vruće pocinčana čelična cijev je u proizvodnom procesu koristeći čelične cijevi s uklonjene hrđe umočene u tekućinu od cinka na temperaturi od 500 stupnjeva i izradu sloja cinka pričvršćenog na čeličnu površinu kako bi se postigla svrha zaštite od korozije.
Pocinčana čelična cijev je čelična cijev presvučena cinkom. Ovaj premaz štiti čelik od korozije. Najčešće se koristi za vanjske konstrukcije poput ograda i rukohvata, ili za neke unutarnje vodovodne instalacije. Ponekad se naziva i pocinčana željezna cijev.
O procesu galvanizacije znanstvenici su prvi raspravljali 1770-ih, gotovo 60 godina prije nego što je konačno uveden 1830-ih. Francuski inženjer Stanislaus Tranquille Modeste Sorel uzeo je prvi patent za ovaj proces 1937. godine i počeo ga proizvoditi ubrzo nakon toga. Do 1850-ih, Europa je proizvodila pocinčani čelik iz proizvodnih pogona smještenih diljem kontinenta. Ubrzo nakon toga slijedile su Sjedinjene Države, otvorivši svoju prvu tvornicu 1870-ih.
Sredinom do kasnih 1900-ih bakar je zamijenio pocinčani čelik kao izborni materijal u spojevima cijevi.
Sredinom do kasnih 1900-ih bakar je zamijenio pocinčani čelik kao izborni materijal u spojevima cijevi.
Za izradu pocinčane čelične cijevi, čelični materijali se stavljaju u rastaljenu kupku cinka. Ovaj postupak se također naziva vruće cinčanje. Dva su metala kemijski vezana jedan za drugog u ovom procesu i stoga se nikada neće odvojiti, što rezultira otpornijom i dugotrajnijom verzijom čelika.
Ova vrsta cijevi nije prikladna za plinske vodove, ali se vrlo često koristila za kompletne vodovodne instalacije u kućanstvima sve do sredine do kraja 1900-ih, kada ju je bakar zamijenio kao izborni materijal za cijevi. U to je vrijeme otkriveno da se nakupljanje kamenca događa brže u pocinčanim čeličnim cijevima nego u bakrenim ili plastičnim. Još uvijek se ponekad koristi u zatvorenim prostorima za vodovod, posebno za zamjenu malih dijelova cijevi, u kojima protok neće biti uvelike prekinut dijelovima kamenca.
